Početna / Kolumne / Prijatelju, allahimanet!!!

Prijatelju, allahimanet!!!

Sellam prijatelju ! Ode i ti, a rekao si nikad nećeš.

Odoh. Nisam mogao više gledati kako mi rodnu grudu pljuju, nisam mogao više živjeti u zemlji koja je Bosna i Hercegovina samo dok igra državna reprezentacija. Nisam, jarane mogao svašta toga.

 Znaš onomad, kad sam ja sa diplomom završenog fakulteta, otišao pravo u Općinu, onako još pod dojmom rata, još pod dojmom onog povika : “Tekbir! “ I rekao sam tad ; „Ja bih radio“.  Znaš šta su me tad pitali? U kojoj sam stranci…  To su pitali čovjeka koji u tijelu nosi gelere, koji je nosio mrtvog prijatelja tri kilometra,  da ga mati sahrani. To su pitali!!!! I pređoh preko toga. Osim što sam im opsovao krajiški glasno, otišao sam i zaposlio se.  Dvadeset godina sam se pravio gluh i slijep. Na mrtvo ime se zakačio svakim ko bi opsovao moju Bosnu. Branio sam i u miru, bez puške ovaj napaćeni komad zemlje.  I plakao svaki put kad bih saznao da neko odlazi zauvijek iz svog rodnog kraja. I tražio opravdanja, zaustavljao, pa mogu reći mase. Govorio sam o prosperitetu, o tvornicama koje treba pokrenuti.  Govorio da je grijeh napuštati zemlju, za koju su toliki dali živote.  I grijeh je…

Dvadeset godina pravim se da ne vidim da se upošljavaju podobni,  a sposobni razapinju.  Dvadeset godina plaćam doktorima, da odobre liječenje u Gati mojoj materi, jer mi jadna hodati ne može, JA PLAĆAM DA BOLESNA ŽENA DOBIJE POTREBAN  TRETMAN LJEČILIŠTA, mati je, ne mogu odbiti njene molbe ; „Sinko ako ne platiš, neće odobriti, ja ti ovako više ne mogu“.  Ko bi materi odbio… A opet, lječilište puno, ni sobe slobodne nema, plati sin i sobu materi.  Istu onu u kojoj je u ratu ponekad spavao.

Kupuju se diplome, ja opet prećutim. Ali moj brat, teškom mukom našeg oca, svojim danonoćnim učenjem završio fakultet, traži posao, nema. A oni s kupljenim diplomama, čak do ministarstava dođoše. Ode i on. Brat moj, krilo moje,braco kojeg sam čuvao od granata i nisam dao da ga četnici dođu zaklati, ode u džahilajet sam….

Kad sam odlučio otići?  Ne znam, dal’ onog dana kad su me pitali u kojoj sam stranci ili kad mi kćerku upitaše jel joj otac vehabija kad ona ide u džamiju. Moju mezimicu pitati, mojom se mezimicom šprdati i to znaš li ko?  Vjernici tobožnji.  Ja sam prijatelju osamdeset i neke hatme dao, ja sam rođen u kući gdje se vjera prakticirala odvajkada, ja Ramazan mjesec od šeste godine postim i sad ko nekim me vehabijom prozvaše. Djete mi dirnuše, vjeru mi sakate. Ne četnici, ne ustaše. „Naši“. Naši sakate.

Ili onda kad me sin upita; „Babo koji su naši?“ A ja mu ne znadoh dati odgovor. Možda sam tad odlučio otići… Ne znam.

Allahimanet prijatelju,

Nije mi  lijepo tamo gdje sam.

Ako osjetiš da miriši naša Bosna i Hercegovina, javi mi.  Možda dođem da umrem tamo gdje sam jednom već umro.

Check Also

Svi tako različiti a opet svi tako isti-Turizmijada

Kao i svake godine početak maja, odnosno prvi tjedan u maju za nas studente fakulteta …

x Close

Lajkujte našu Facebook stranicu